17.10.2007., srijeda

mame se boje, a to je normalno! Još smo u gipsu, ali vjerujemo da će biti bolje. Kod mene ima puno novosti, ali i opet sve je po starom. Škola traje, sve je puno zavrzlame, no nešto stoji oduvijek - šutnja je zlato. Felicity, dijagnoza je tu i dalje. No, eto, uz terapiju (ibuprofen, fizikalna, plivanje) sve je nekako pod kontrolom. Teško mi je o tome govoriti, no budite uporni, to je sve što vam preostaje. I redovito se kontrolirajte. Mi smo na Šalati. A vi?

- 22:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

09.10.2007., utorak

eci, peci, pec Skočio je zec i slomio nogicu. Prije zečica - i to ona srednja. Eto, vam baksuza.

- 17:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.08.2007., četvrtak

propuh u glavi Molim lijepo, moj je godišnji pri kraju. Kao što je i red - dopustila sam si napraviti propuh u glavi. Dala sam vjetru da odnese sve ustajale, smdrljive i neugodne misli i osjećaje, i prepustila se ljetu, obitelji, zajedničkim izletima, izlascima, tv-maratonima i drugim ljetnim razbibrigama. A sad je svemu kraj. Školsko nas zvono zove. Ovaj put ne samo mene, već i moju najstariju klincezu. Moju prvašicu. Školska je torba kupljena, pernica i papuče. Odjeća je jesenja već u ormaru. A pamet je na paši. Sve se bojim kako će biti s jutarnjim ustajanjem. Naime do sad smo se budili gospodski - u pola devet. A od ponedljeljka - radničko radno vrijeme - pola sedam. Pa kuda koji mili moji. Najdraži će od jeseni početi raditi u Metropoli. Bit će to velika promjena za nas. Obitelj više neće biti tako homogena i povezana. No, što se može - više su sile presudile. Dobro je što je uspio dogovoriti da dva dana radi od doma - pa ga nećemo viđati samo tri dana u tjednu. Klincezica A. postala je i prava plivačica. Uključena je u plivački klub, a E. je najesen među male plesačice. Mislim da me čeka naporna jesen. No, ne žalim se, kako bi bilo da stalno sjedim doma, i ispijam beskonačne kave s bilo kim tko mi se ponudi (scenarij iz mladenaštva). Bembolo više nije bembolo. Priča sve u šesnaest i postaje pravi mali vragolan. Ali o sebi priča u ženskom rodu. Umiremo od smijeha. Ove godine slabo španciram. Prvo je bilo prevruće, a sad je pak kiša. Kao da i nije Špancirfest. A znate već da sam ja prekaljena šetačica. Sadržaja ima, pa vas pozivam - svi na špancir, u VAraždin.

- 11:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.08.2007., utorak

deset dana umora Nedavno sam se vratila s godišnjeg. Trenutačno sam u zavojima - srećom noga nije slomljena, ali je dobro natučena i istegnutih ligamenata. Kako se to dogodilo i zašto, pročitat ćete u sljedećem nizu postova na temu - dnevnik s ljetovanja. Budući da mi je pristup kompjutoru ograničen ne znam kad ću se točno latiti svoga zadatka - no već mu se veselim, jer vjerujem da se i vama godišnji iz snova neki put pretvorio u noćnu moricu. (no, ne baš strašnu, da vas ne zgromim.)ž Jedna morska pusa nošena varaždinskim maestralom od vaše majčice

- 10:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.07.2007., četvrtak

o mentalitetima Nedavno sam đacima zadala u školskoj zadaći temu o mentalitetima. Očekivala sam da će to biti dobre i zanimljive zadaće, a ispalo je da djeca ne samo da robuju stereotipima već su i ispunjeni predrasudama do grla. Otprilike je to u dvije trećine zadaća bilo ovako: Mi Zagorci dobri smo, pošteni, radišni ljudi koji ponekad vole popevati i piti v goricama (bože moj, pa ipak im je Božek dal vinčeko), Međimurci su tak vredni da se bolje marnih i skrbnih ljudi na svetu vidlo nije, a Dalmatinci - sačuvaj nas bože pokore - lijenčine kakvih nema. Rasprela se duga i zanimljiva rasprava o stereoptipima, zabludama, predrasudama i naravno mentalitetima. Mislim da smo otškrinuli vratašca sumnji, a to je ipak majka svakog razumnog mišljenja. I dok ja tako lijepo svojim đačićima zadah da zapišu imena svih zaslužnih Dalmatinaca iz Hrvatske povijesti i kulture (od Marulića, Držića, do Getaldića i Boškovića), čitam sad tekst koji je, eto zaslužio doći na naslovnicu Bloga, o gostima na hrvatskom Jadranu, i mislim si: pobogu, pa koga ja to štitim. Nisam li i ja tek mali zabludjeli idealist i vjerujem da su Mentaliteti tamnice dugog trajanja, te da su ljudi individualci, a ne skupni pokvarenjaci? Gospodična "ne znam kak se zove" kaže da su domaći gosti najgori gosti, a možda su i takvi domaćini poput nje najgori domaćini. Htjeli bi zgrnuti pare od turizma, a ništa ne raditi, baš kako moji klinci kažu - lijeničine Dalmatinske, da su lijene - samo spavaju na suncu. Čak im se i ne govori. Ne bi gospodična čistila za gostima, pa ni s njima pričala, ne sviđa joj se što borave u apartmanu (kojeg pobogu plaćaju i do 100 eura na dan), kuhaju - zamislite - navečer se druže na terasi. Pa, dragi moji, nemaju svi mogućnosti zgrtati novac na cesti, kao vi draga gospodična "ne znam kak se zoveš". Uh, što sam se zapijenila. Valjda zato jer i ja pripadam toj skupini najgorih gostiju na Balkanu. No, možda i prestanem ljetovati u Hrvatskoj, pa pare ostavim u Crnoj Gori ili Albaniji, vjerujem da bi tamo bili puuuuuuno ljubazniji prema meni i mojim kunicama.

- 14:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.06.2007., petak

zbogom, o tadijo Kad sam bila mala, voljela sam jednostavnost Tadijinih stihova, a da i nisam znala da su to njegovi stihovi. Vrzmali su mi se po glavi, Dječak u sjeni vrbe i Visoka žuta žita, jer tako su se zvali moji prvi udžbenici književnosti, pa zatim ona slavna: Nosim sve torbe, a nisam magarac, ili ona koju bi rado uzvikivali svi đaci: Da sam ja učiteljica. ili ona krasna ljetna: Žene pod orahom, pa sjajna božićna Jutarnja zvijezda pozlaćen orah. A onda su došli nešto turobniji stihovi poput Balade o zaklanim ovcama i Dugo u noću, u zimsku bijelu noć, koji su me i zabrinuli i pokolebali moju vjeru u Tadijinu vedrinu, pa sam mu blago okrenula leđa. Za vrijeme studija, Tadijina je lirika za mene bila banalna, jednostavna, priprosta, seoska. Uglavnom, nije mi se sviđala, meni - gradskoj gospodični, kompliciranoj i punoj filozofskih pitanja, na koja, smatrala sam, trebaju doći i složeni, teški i začkoljasti odgovori (kao i stihovi koje sam u to vrijeme pisala). Kad je gospodin Tadija jednom prilikom održao razgovor sa studentima u studijskoj čitaonici na Faklutetu, zatekla sam se tamo sasvim slučajno, i bilo mi je dosadno, smatrala sam da gubim vrijeme slušajući tog starčića koji još traži neke odgovore na beskonačna pitanja. A onda sam počela raditi i za ogledni sat pri polaganju stručnoga ispita - doista, koje li slučajnosti, ponovni susret s Tadijom, i njegovom baladom Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, mijenja moj pogled na tu naoko jednostavnu, a tako duboku poeziju. Iščitavanje monografija, ponovni susreti sa stihovima moga djetinjstva, otkriće njegove urbane lirike, duboko misaonih stihova, vraćaju vjeru u jednostavnost i prozračnost, tih bezvremenskih rečenica. Tadija i ja ponovno prijateljujemo. Ovaj put za navijek. Bez obzira, gdje i je li to za života, ili poslije njega. Zbogom, ili ipak doviđenja, dragi Tadija.

- 16:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.06.2007., utorak

prvo sam bila mošt, sad sam vinski ocat Naravno, odnosi se to na početak i kraj školske godine. Dobro je danas rekla jedna starija kolegica - vrijeme je da se raziđemo. Ne traje slučajno ljetno ferje do rujna. Mjesec lipanj najstresniji je mjesec u godini, za nas koji radimo u školstvu. Godinu započnemo puni ideala, vjere u napredak i znanje, a na kraju godine ruše se iluzije pod morem pritisaka, prizemnih želja i ciljeva, osobnog prepucavanja. S kiselim smješkom i gorkim okusom, napuštam ove školske godine, zbornicu i klupe, nadajući se da će druge biti bolje i lakše. Sebi bih na kraju dala prolaznu dvicu plus (možda neku malu trojčicu), a vjerujem da ću se ipak dogodine popraviti i raditi bolje, smirenije te da će sve na kraju prijeći u kolotečinu. Bila je to luda i teška nastavna godina, prepuna osobnih poteškoća, dječjih boleština, dizanja i ustajanja, nedostajalo mi je radnog elana, vremena za planiranje i užitak u poslu. No, možda sam ja i previše perfekcionistički nastrojena, pa od sebe i drugih očekujem ono što se od nas i ne očekuje - ipak mi nismo elita!

- 17:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.06.2007., ponedjeljak

evo nas na kraju, ili pak na početku Kod mene je gužvasto. Znate već na što liči kraj školske godine. Testovi, zadaćnice, neki nenadani poslovi, boleštine (ljetna angina - možete li vjerovati - poharala i klince i mene), pa se ne stignem ni javiti pričicom, postom, rečenicom. No, i tome će skoro kraj. Evo nas na kraju moje prve radne nastavne godine poslije porodiljnoga. Unatoč svom zavrzlamama, pobolijevanjima, slomljenim rukama i sašivenim usnicama, ipak smo izgurali i ljeto je pred nama. Nadam se da će to biti lijepo, ležerno ljeto puno druženja, vremena za obitelj, prijatelje, muža.... Baš se radujem ljetnim ludorijama. Na more ćemo i ove godine do Pašmana. Svidio nam se lani onaj mir, spokoj, malo ljudi, miris Mediterana (a ne nafte, smoga i susedovog roštilja).Još samo mjesec i kupat ćemo se u plićaku. A do onda - naš je Aquacity, bazeni, igrališta, odmarališta i druge slasne gluposti....

- 19:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.06.2007., petak

muke po maturalcu Moj posvojeni razred (na godinu dana) odlučio je otputovati u Prag na maturalno putovanje. O tome sam već pisala. Ne valja se ponavljati. No, nisam pisala da je moj polazak s njima doveden u ozbiljno pitanje. Naime, moje najmlađe dijete, moj kraljević, počeo je proživljavati pravu separacijsku krizu, strah od odvajanja, kakav stvarno nisam doživjela u svojih djevojčica. Od nedavno ne dopušta nikome da ga uspava, kad izlazim iz stana gorko plače, tati ne dopušta da mu se približi čim sam ja u stanu. Mislila sam da je to samo kratkotrajan problem, no to već traje tjednima. Budući da se približava ferje, moram i odlučiti hoću li putovati ili ne, i ukoliko ne, pronaći prikladnu zamjenu. Imam već jednog kolegu (kojeg i oni vide kao radoviđenu zamjenu) koji je načelno pristao zamijeniti me, no mene muči hoću li pretjerati odustanem li od puta. Jer, jednom ćemo se ipak morati razdvojiti na koji dan. Istina je da je tu sad u pitanju cijeli tjedan, i da ako krenem, nema povratka, i da će se morati snaći bez mene. I vjerujem da bi se snašli, no bojim se da bi se dijete jako uvrijedilo, a možda bi me i odbacio na duže vrijeme, a to bi stvarno bilo šteta, s obzirom na naš trenutačni odnos međusobne zaljubljenosti. Tražim mišljenje, savjete, možda primjere iz vlastite prakse. Jeste li se vi odvajali od vaših dvogodišnjaka na tjedan dana, i ako jeste kako je sve to prošlo? Što mi savjetujete - odgoditi putovanje ili otići i vjerovati da će sve biti dobro? Naime, meni se putuje, ali na prvom mi je mjestu biti dobra mama. (Znate onu staru - vuk sit, i koza cijela!!!)

- 13:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.06.2007., utorak

mokra kao miš Današnji me pljusak doista iznenadio. Od kad je zatoplilo na posao idem biciklom. Zdravije je, brzo je, na zraku sam, no i izložena vremenskim vragolijama. Nebo se zacrnilo, progrmilo, a ja stah ispod jedne strehe. Stajah, stajah i na kraju odustah - klačih brzo i još brže, a nogavice, kosica, ručice, sve se brzo smočilo - bijah mokra poput miša. Pred ulazom u zgradu - razvedi se. Eto anegdote.

- 18:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #